Sadržaj
Svako ko je ikada krenuo na put sa decom zna da vožnja retko izgleda onako kako ste je zamislili pri planiranju. Ona se ne svodi samo na kilometre i vreme dolaska, već na raspoloženje u kolima i strpljenje svih putnika. Kada se o tome razmišlja unapred, put postaje deo odmora, a u nastavku su koraci koji vam mogu pomoći da ga organizujete mirnije i sa manje improvizacije.
Porodična putovanja počinju mnogo pre polaska
Većina porodica doživi prvu napetost pre nego što uopšte sedne u automobil. Poslednji kofer se ne zatvara, dete traži omiljenu igračku koja je neznano gde, a polazak se pomera sat po sat. Zato je dobro da pripremu posmatrate kao deo puta, a ne samo kao njegov uvod. Kada se veče pre polaska spakuje većina stvari, jutro protiče bez trke.
Posebnu pažnju zaslužuje vreme polaska. Neke porodice kreću u zoru, dok deca još spavaju, i tako dobiju dva-tri mirna sata na početku. Druge radije poštuju uobičajeni ritam i kreću posle doručka, kada su mališani odmorni i raspoloženi. Nema univerzalnog pravila, ali vredi proceniti kako vaše dete reaguje na rano buđenje i kada mu je uobičajeno vreme drugog obroka ili popodnevnog odmora.
Zamislite porodicu sa petogodišnjakom i dvogodišnjakom koja planira put od pet sati. Ako krenu u deset, vožnja se poklapa sa ručkom i popodnevnim umorom, pa se nervoza pojavljuje baš kada su svi najgladniji. Pomeranje polaska za sat-dva, ili polazak dok mlađe dete spava u prvom delu puta, može da promeni ceo tok dana. Raspored puta treba da prati dete, a ne obrnuto.
Plan pauza određuje tempo vožnje
Pauze se često shvataju kao gubitak vremena, ali na putovanjima sa malim detetom one su ono što drži ostatak puta na okupu. Kao okvir, dobro je računati na zaustavljanje na svaka dva sata, uz nešto češće stanke sa mlađom decom. Odrasli time dobijaju predah od koncentracije, a deca priliku da se ispruže i potroše energiju.
Pauza ne mora da bude formalna. Dovoljno je petnaestak minuta na mirnom odmorištu, sa trčanjem oko klupe, užinom i odlaskom u toalet. Ako unapred znate gde se nalaze odmorišta ili parkovi uz put, nećete u poslednjem trenutku tražiti mesto za zaustavljanje dok se sa zadnjeg sedišta čuje sve glasnije: „Jesmo li stigli?“
Ipak, plan pauza treba da ostane okvir, a ne raspored koji se mora ispoštovati do minuta. Ako dete zaspi posle prvog sata, nema razloga da ga budite zbog zaustavljanja koje ste zacrtali. Ako se, naprotiv, nervoza pojavi ranije nego što ste očekivali, pauzu pomerite unapred. Fleksibilnost je važnija od tačnosti.
Prostor u kolima menja tok puta
Dok se pakuje, jedno pitanje se često previdi: koliko prostora porodica zapravo ima. Kolica, kofer, torba sa užinom, igračke, rezervna odeća i sedište za dete lako popune prtljažnik, a ono što ne stane završava pored dece na zadnjem sedištu. Tada se putnici stiskaju, stvari padaju, a svaka sitnica postaje povod za svađu.
Pre dužeg puta vredi trezveno proceniti da li vaš automobil odgovara toj vožnji. Za kratke relacije stešnjenost se može podneti, ali na putu od pet-šest sati razlika između udobnog i pretrpanog automobila postaje jasna.
Jedna od mogućnosti su rent a car usluge u Novom Sadu i okolini, koje omogućavaju da za duži put sa decom iznajmite prostraniji porodični automobil, na primer karavan ili SUV, bez obaveze da menjate sopstveno vozilo.
To ne znači da je veće vozilo uvek rešenje. Ponekad je dovoljno da bolje rasporedite stvari: ono što će vam trebati na putu ostavite u dohvatu ruke, a ostalo složite na dno prtljažnika. Ipak, kada se ispostavi da prostora jednostavno nema dovoljno, razmislite o većem automobilu kao o praktičnom prilagođavanju puta, a ne kao o luksuzu. Više mesta za noge i stvari često znači manje nerviranja za sve u kolima.
Dosada na zadnjem sedištu traži plan
Deca se retko žale na kilometre, ali se vrlo brzo žale na dosadu. Prvih sat vremena većina ih gleda kroz prozor i komentariše šta vidi, a onda dolazi trenutak kada interesovanje pada. Tada se pojavljuje pitanje koje svi roditelji znaju napamet. Ako ste spremni, taj trenutak ne mora da vas uhvati nespremne.
Najbolje funkcionišu jednostavne zanimacije koje ne traže mnogo pripreme: audio-priče i pesmice, igre u kojima se traže boje ili slova na tablicama, kratke slikovnice i bojanke sa čvrstom podlogom. Dobro je da zanimacije ne izvadite sve odjednom. Ostavite ih za trenutke kada se nervoza već nagoveštava, jer se tada najviše cene.
Jedna jednostavna zamisao jeste mala torba iznenađenja za svako dete, sa tri-četiri stvari koje otvarate redom, u dogovoreno vreme. Starijoj deci možete poveriti zadatak, na primer da prate put na mapi i javljaju koliko je ostalo do sledeće pauze. Time se pažnja usmerava na put, a ne na osećaj da vožnja nikada ne prestaje.
Obratite pažnju i na užinu. Sitni zalogaji poput krekera, voća ili kuvanih jaja često rešavaju dosadu koja je zapravo glad. Izbegavajte lepljive i mrvljive stvari, a pri ruci držite vlažne maramice.
Kako sačuvati mir kada plan odstupi?
Čak i najbolje osmišljen put ponekad krene drugim tokom. Dete se razboli od vožnje, gužva na putu zaustavi kolonu, ili se neplanirano zaustavljanje oduži. Tada se javlja prirodan impuls da nadoknadite izgubljeno vreme, ubrzate vožnju i skratite sledeću pauzu. Upravo to najčešće dodatno zaoštri raspoloženje u kolima.
Mirniji pristup je da preostali deo puta prilagodite onome što se desilo. Ako je pauza trajala duže, pomerite ručak, preskočite jedno zaustavljanje ili prihvatite da ćete stići sat kasnije. Dolazak u dogovoreno vreme retko je presudan. Mnogo je važnije da deca stignu na odredište raspoložena, a ne iscrpljena i plačljiva.
Možda zvuči neobično, ali ponekad je najbolje rešenje upravo suprotno od onoga što nalaže navika: umesto da juri vreme, porodica može da produži pauzu i napravi kratku šetnju ili ručak u mestu na koje usput naiđe. Takva zaustavljanja često postanu najlepše uspomene sa puta, jer se ne planiraju, već im dopustite da se dogode.
Na kraju, porodična vožnja prolazi bez nervoze kada se organizacija putovanja shvati kao okvir koji se savija prema potrebama najmlađih putnika. Kada ste spremni da prilagodite polazak, tempo i prostor u kolima, put do odredišta postaje deo odmora, a ne ono što treba preživeti pre njega.



